U prilog ovakvoj oceni ponuđena je tabela političara koji su se „pod lupom“ Istinomera najčešće našli, izdvojeni su kao pozitivni primeri oni koji su uspeli da ispune bar polovinu ili nešto više obećanja, markirani rekorderi u davanju obećanja…
Kao razlog za veoma slab rezultat jednog ministra navedena je “njegova osobenost da garantuje da će nešto uraditi, zadaje sebi rokove iako to niko od njega ne traži, a kasnije ne može da ih realizuje.”
Zanimljivija, tačna a istovremeno i pogrešna konstatacija. Jer, prognoziranje, garantovanje ispunjenja, potom prolongiranje i na kraju često neispunjavanje samozadatih rokova, je pre opšti manir, nego individualna specifičnost
S tim u vezi vrlo su indikativni neki rezultati istraživanja javnog mnjenja koji su istom prilikom prezentirani.. Npr. to da vrlo visok procenat, 99% ili 98% građana misli da nisu ispunjena obećanja koja se odnose na nova radna mesta, smanjenje korupcije, stabilnost dinara, besplatne akcije od hiljadu evra, bolji standard. Ako se ovo možda i moglo pretpostaviti, zaista je interesantno da na pitanje – je li ispunjeno obećanje “o belom šengenu”, čak 89% građana odgovara negativno. Isključeno je da ovoliki procenat građana ne zna da vize jesu ukinute. Nije dakle reč o neznanju i neobaveštenosti, već o nečem sasvim drugom. Poruka je – Previše neistina širi apatiju, beznađe i nepoverenje. Ima za posledicu da se onima koji ih izgovore rezultat ne priznaje čak ni kad ga ostvare. Zato, zvučalo naivno ili ne, prava, hiperaktuelna poruka jeste – Hajde da se ne lažemo.