„Pravo na slobodan pristup informacijama zasnovano je na Ustavu i Zakonu o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja. To pravo se ostvaruje na način, pod uslovima i po proceduri koja je utvrđena zakonom i to se ne može dovoditi u pitanje odredbama bilo kakvih komercijalnih ugovora.
Zakon, naravno, podrazumeva i mogućnost da se, pod uslovima koje je utvrdio, radi zaštite određenih legitimnih interesa pravo javnosti može i ograničiti. I u tom kontekstu mogao se i ograničiti pristup određenim informacijama čije otkrivanje bi moglo ugroziti legitimne interese druge ugovorne strane. Međutim, takva mogućnost ograničenja ima limite i svakako se ne može odnositi i na informacije koje su apsolutno legitiman predmet interesovanja javnosti kao što su npr. restruktuiranje imovine, podsticaji i sl.
Za javnost može biti posebno zbunjujuće pozivanje na „poslovnu tajnu“ kao i na to da su cenzuru dokumenata „izvršili ljudi iz Fiat-a“. Prvo, jer dokumenti naših organa vlasti uopšte ne mogu biti klasifikovani kao „poslovna tajna“, imajući u vidu da Zakon o tajnosti podataka usvojen još pre dve godine uopšte ne poznaje taj termin u okviru nomenklature tzv. klasifikovanih podataka. I drugo, važnije, jer kao i u svakoj suverenoj zemlji, postupanje po zahtevima upućenim našim organima vlasti i odlučivanje o njima mora biti isključivo stvar naših organa vlasti.
S tim u vezi podsećam da je čak i u odredbama osnovnog Ugovora o zajedničkom investicionom uglaganju između Republike Srbije i Fiat-a, koje se odnose na poverljivost i objavljivanje informacija, predviđeno da se obaveza poverljivosti neće primenjivati ako objavljivanje informacije zahteva merodavno pravo. A po ugovoru merodavno je pravo Republike Srbije.“