U vezi sa tim, Poverenik je dostavio sudu odgovor sledeće sadržine:
„Najpre, pravo na slobodan pristup infromacijama od javnog značaja, prema čl.5. Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja („Sl.glasnik RS“ 120/04, 54/07, 104/09 i 36/10) obuhvata pravo tražioca da bude obavešten da li organ vlasti uopšte raspolaže traženom informacijom, pravo da izvrši uvid u dokument koji sadrži traženu infromaciju, zatim pravo da mu se sačini kopija tog dokumenta i pravo da mu se kopija dokumenta uputi na označenu adresu. Iz toga proističe da pravo na pristup informacijama od javnog značaja ne podrazumeva pravo tražioca da dobije prepis dokumenta.
Ostvarivanje prava stranaka ili drugih zainteresovanih lica na pristup informacijama iz sudskih spisa po drugom osnovu tj.u skladu sa propisima koji uređuju rad sudskih organa i sudski postupak, ne isključuje njihovo pravo na slobodan pristup informacijama od javnog značaja koje je zajemčeno svakome, pod jednakim uslovima, u skladu sa članom 51.st.2.Ustava Republike Srbije i čl. 5. i 6. Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja.
Sama činjenica da se tražilac infromacije, koji istovremeno ima ili je imao staus stranke u sudskom postupku, opredelio da pristup informacijama iz sudskih spisa ostvaruje u skladu sa Zakonom o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja i prema Troškovniku iz Uredbe Vlade o troškovima ostvarivanja ovog prava, a ne prema Sudskom poslovniku, uz primenu sudskih taksi, ne može biti razlog za uskraćivanje infromacija s pozivom na zloupotrebu prava iz čl.13. ovog zakona.
Odredba čl.13. Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja se tumači krajnje restriktivno i odnosi se samo na situacije kada je zahtev očigledno nerazuman, kada bi postupanje po zahtevu predstavljalo nedopušteno veliko opterećenje organa, nesrazmerno interesu javnosti da zna, pri čemu je organ vlasti prethodno uložio dodatne napore da tražiocu udovolji zahtevu u meri i na način koji ne bi remetio normalan proces rada organa ili u situaciji kada se zahtev ponavlja za već dobijenim ili dostupnim informacijama, što je u slučaju žalbe, odnosno upravnog spora, organ vlasti dužan i da dokaže.
U postupku po zahtevu za slobodan pristup informacijama od javnog značaja organ vlasti, odnosno sud može dokazivati da je tražiocu već učinio dostupnim tražene infromacije, pod uslovom da se radi o sadržinski istovetnom zahtevu. To ne znači da se sud može pozivati na ovaj razlog za odbijanje zahteva tražioca kojim se zahtevaju kopije dokumenata, u situaciji kada je prethodno omogućio tražiocu samo razgledanje spisa odnosno uvid u dokumenta, jer se radi o sadržinski različitim pravima.
Pitanje o posledicama primene Zakona o slobodnom pristupu infromacijama od javnog značaja na prihode sudova po osnovu naplate sudskih taksi, nije stvar kojom Poverenik može da se bavi, jer je njegova uloga da štiti ostvarivanje prava građana i drugih lica na slobodan pristup infromacijama od javnog značaja u skladu sa zakonom. Nesporno je da se radi o faktičkom problemu koji zahteva odgovarajuća normativna ili praktična finansijska rešenja, te bi ministarsvo nadležno za poslove pravosuđa i uprave kao i za nadzor nad primenom ovog zakona, bilo pre svih pozvano za njegovo rešavanje. Poverenik već nekoliko godina u svojim izveštajima Narodnoj skupštini ukazuje na ovaj problem, ali nažalost, odgovarajuće reakcije izvršne vlasti i neophodni efekti su izostali.“
Br. 011-00-00528/2013-03 Datum: 09.08.2013.