Više javno tužilaštvo je prethodno odbilo zahtev tražioca informacije uz obrazloženje da je reč o predmetu koji je formiran na osnovu izveštaja Agencije za borbu protiv korupcije koji se vodi pod oznakom „strogo poverljivo“, pa je tražilac informacija podneo žalbu Povereniku.
U toku postupka Tužilaštvo nije pružilo nikakav dokaz, nikakvu konkretnu informaciju u prilog tome da je klasifikovanje kao „strogo poverljivo“ izvršeno na način koji bi bar formalno bio u skladu sa Zakonom o tajnosti podataka. Nije konkretizovalo ni kada, ni koji organ (Tužilaštvo, Agencija ili neki treći) je navodno izvršio klasifikaciju. Nije pružilo nikakav dokaz da uopšte postoji odluka o utrđivanju poverljivosti koja je ,po čl. 11. Zakona o tajnosti podataka, obavezna.
Naravno, čak i da je Tužilaštvo pružilo dokaze o tome da je klasifikovanje informacija kao „strogo poverljivih“ izvršeno makar formalno u skladu sa zakonom, ono bi i dalje, da bi opravdano uskratilo informacije, bilo dužno, kako je to propisano čl. 9 Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja, da dokaže da bi odavanjem traženih informacija mogle nastupiti teške pravne ili druge posledice po interese zaštićene zakonom.
Tužilaštvo to nije učinilo, a u konkretnim okolnostima to nije ni moguće.
Zakon o tajnosti podataka predviđa da se status „strogo poverljivo“ može dati određenim informacijama ako je to nužno „radi sprečavanja teške štete po interese Republike Srbije“.
Tvrdnja da bi po interese Republike Srbije, zbog saopštavanja javnosti informacija o broju predmeta ili o tome da li je Tužilaštvo nešto preduzimalo povodom sumnji u zakonitost sticanja imovine ili izvršenja krivičnog dela od strane bilo kog funkcionera, mogla nastupiti bilo kakva, a pogotovo „teška šteta“, sasvim očigledno je u sukobu ne samo s pravnom, nego i elementarnom logikom.