„Reč je o trećoj verziji koja, iako izmenjena, izražava kontinuitet sa dve ranije predstavljene, loše i napuštene verzije zakona. Evidentno je, uostalom, bilo je neizbežno, da je ministarstvo iako je odbacilo ogroman broj primedbi učesnika u javnoj raspravi, ipak veliki broj moralo i da prihvati. Tako su otklonjeni neki nedostaci i propusti, uključujući i neke koji su bili doslovno skandalozni. Ali, i nakon tih korekcija, ova poslednja verzija je ostala ispod potrebnog minimalnog i prihvatljivog nivoa.
Poverenik će u roku utvrđenim Poslovnikom dostaviti obimno mišljenje o Nacrtu zakona i javno ga objaviti, ali ovom prilikom ukazuje da je već na prvi pogled jasno da je reč o tekstu koji ignoriše najvažnije primedbe, ne samo Poverenika nego i velikog broja učesnika u raspravi, koji je praktično neupotrebljiv i čije usvajanje bi unelo dodatnu konfuziju u inače konfuzan pravni poredak i ozbiljno ugrozilo zaštitu ljudskih prava.
Posebnu pažnju zaslužuje ocena ministarstva da je reč o tekstu „usaglašenim sa komentarima Evropske komisije i Eurojust-a“. Minimum korektnog odnosa prema javnosti podrazumeva da ministarstvo objavi ta mišljenja, odnosno komentare subjekata na koje se poziva. Ovo pogotovo imajući u vidu da ministarstvo do sada ta mišljenja ne samo da nije pominjalo nego je, šta više, na zahteve za slobodan pristup informacijama u vezi s tim izričito odgovorilo da mišljenje nije dobilo.
Imajući u vidu nezvanične ali pouzdane informacije s tim u vezi, poverenik ocenjuje da tvrdnja ministarstva ne odgovara istini i da bi nas mogla dovesti u još jednu, ni malo poželjnu situaciju štetnu i po prava građana i po ugled zemlje, poput onih sa gotovo tragikomičnim razlikama u „tumačenju“ ocena GREKO-a u vezi sa poštovanjem preporuka u borbi protiv korupcije ili stavova Venecijanske komisije u vezi sa amandmanima na Ustav.“