S tim u vezi Poverenik Rodoljub Šabić je izjavio i sledeće:
„Taj paradoks da su dragoceni dokumenti, mada već godinama u Arhivi Srbije, otkriveni tek sada, samo potvrđuje činjenicu da Arhiv Srbije deluje u nedopustivo lošim logističkim, materijalnim, prostornim i drugim sličnim uslovima što je činjenica koju bi bilo neodgovorno i dalje „gurati pod tepih“.
Ne bi se smela ignorisati ni činjenica da se Arhiv sa ogromnim problemima suočava, ili će se suočiti i zbog ozbiljnih nedostataka u normativnom sistemu. U poslednjih nekoliko godina Arhiv je od BIA preuzeo više stotina hiljada dokumenata i više desetina hiljada dosijea koji su bili proizvod rada nekadašnjih tajnih službi. Po Zakonu o slobodnom pristupu informacijama ovi dokumenti su postali mogući predmet interesovanja, kako lica koja su s njima direktno u vezi tako eventualno i najšire javnosti. Sa postojećim resursima Arhiv, nije u stanju da se, u skladu sa utvrđenom procedurom, suoči sa npr. više desetina hiljada zahteva za pristup informacijama sadržanim u ovim dokumentima, a eventualni pokušaj da to učini mogao bi bitno otežati, čak paralisati ostvarivanje i najosnovnijih funkcija.
U demokratskom društvu, ne sme biti sporno pravo ljudi koji su bili predmet nezakonite „obrade“ tajnih službi na pristup informacijama iz dosijea. Ne može biti sporno ni pravo javnosti na pristup, bar u dobrom delu, informacijama sadržanim u tim dosijeima. S druge strane, zbog delikatnosti prirode i sadržine ovih dokumenata, kao i brojnih drugih razloga, praktično sve bivše socijalističke zemlje su posebnim zakonima javnosti omogućile, u celosti ili delimično pristup informacijama sadržanim u dosijeima tajnih službi bivših režima. Mi smo praktično poslednji koji to nismo učinili i mislim da je potrebno da konačno na seriozan, odgovoran način pristupimo izradi i donošenju takvog zakona.“