Ovakvo objašnjenje su oba udruženja novinara Srbije, UNS i NUNS, označila kao tešku neistinu i ozbiljnu uvredu na račun ne samo konkretnog novinara već i cele novinarske profesije. Od policije su, pozivajući se na Zakon o slobodnom pristupu informacijama, zatražili da demantuje ili ako može potvrdi navode ministra. Policija je na njihov zahtev reagovala „ćutanjem“, pa su izjavili žalbu Povereniku za informacije. I na zahtev Poverenika da se izjasni o žalbi, policija je ćutala, pa je Poverenik doneo rešenje kojim je naložio policijskoj upravi da u roku od tri dana obavesti UNS da li poseduje bilo kakve informacije o ovom događaju. Budući da policija to nije uradila, novinari su se u skladu sa zakonskom odredbom da Vlada Srbije, u slučaju potrebe, obezbeđuje izvršenje rešenja Poverenika, obratili Vladi sa zahtevom da to i uradi. Sada su to učinili ponovo.
Iako u upornom insistiranju novinara da istinu isteraju do kraja ništa ne može biti sporno, ipak bi mnogi mogli reći da to više i nema neki praktičan značaj. Da ćutanje policije govori samo za sebe i da je istina već dobila satisfakciju. Međutim, ovaj potez udruženja novinara ima nesporan načelan značaj, jer ukazuje na jedan fenomen koji je od nemalog značaja za (lošu) ocenu odnosa vlasti prema, Ustavom i zakonom zajamčenim pravima javnosti, ne samo u ovom slučaju već generalno.
S tim u vezi dobro je podsetiti se na neke podatke koji govore kako se kod nas obezbeđuje zaštita prava na slobodan pristup informacijama od javnog značaja. Ti podaci govore da u otprilike dve trećine slučajeva Poverenik za informacije ne mora da donosi rešenje, da nalaže, jer već nakon njegove prve intervencije organ vlasti daje tražiocu informaciju koju mu je prethodno uskratio. U preostaloj trećini slučajeva, kada je potrebno i da formalno nalaže, Poverenik donosi odgovarajuće rešenje. U velikoj većini slučajeva postupa se po tim rešenjima. Ipak, u jednom broju slučajeva organi vlasti nisu postupili po nalogu Poverenika, iako je isti za njih obavezujući. Statistički, reč je o vrlo malom procentu u odnosu za ukupan broj. Ipak, ako se bolje pogleda kvalitet i struktura ovakvih informacija, a posebno ako se ima u vidu principijelni značaj ovakvog „otpora“ zakonu, onda je jasno da se radi o pitanju koje je neodgovorno potcenjivati.
Zakonodavac je, valjda imajući to u vidu, izričito predvideo da su rešenja Poverenika obavezujuća, a da njihovo izvršenje u slučaju potrebe obezbeđuje Vlada Srbije. Međutim, činjenice govore da njegovu nameru odgovorni nisu shvatili baš ozbiljno. Naime, u tih stotinak slučajeva u kojima su građani, novinari, mediji, NVO i drugi od Vlade tražili da obezbedi izvršenje rešenja Poverenika, ona to bukvalno ni jedan jedini put nije učinila.
Jedino objašnjenje koje je pruženo, a i to nezvanično, u pola glasa, bilo je da je problem u tome što „nije uređen“ način na koji bi Vlada trebalo da izvršava ovu svoju obavezu. Ovo „opravdanje“ u početku primene Zakona možda je i moglo biti prihvatljivo. Nekoliko godina kasnije – nije. Utoliko pre što na formalne predloge Poverenika da Vlada ovlasti neko od svojih radnih tela da obezbeđuje izvršenje rešenja Poverenika, ona nije reagovala.
Može li biti sporno šta predstavlja, u kontekstu realnog ostvarivanja prava javnosti, tolerisanje ovakve situacije? Ne može. Bez obzira na to šta je subjektivni razlog, „doslednost“ vlasti u nepreduzimanju mera potrebnih za istinsko ostvarivanje Ustavom i zakonom proklamovanih prava, objektivno predstavlja ne samo poigravanje s tim pravima već i (in)direktno pozivanje na njihovo kršenje.
Autor je Poverenik za informacije