Rodoljub Šabić je naglasio da je Srbija među prvim evropskim zemljama koja će imati biometrijske lične karte, ali i jedna od poslednjih koja nema zakon o zaštiti podataka o ličnosti, ukazujući da „niko nije ni tražio od Srbije da lične karte budu biometrijske“. Kao primer paradoksa Šabić je naveo da mnogi državni funkcioneri nisu ni najmanje raspoloženi da pružaju informacije o visini plata, dok postoji veliko interesovanje za širenje ličnih podataka građana.
Prema njegovim rečima, sve informacije koje država ima u posedu treba da bude dostupne javnosti, izuzev malog broja, među kojima su upravo podaci o ličnosti.
Najveća sila danas, kako je objasnio, jeste kontrola, mogućnost distribuiranja i manipulisanja informacijama.
Zaštitnik građana Saša Janković zamerio je što pre donošenja Zakona o ličnoj karti nije urađena ozbiljna analiza i bezbednosna procena o ranjivosti sistema za čuvanje podataka o mogućim zloupotrebama.
– Država, kada uvodi mere koje dovode u pitanje slobode građana, mora to da radi samo sa jasnim razlozima i opravdano – naglasio je Janković. On je podsetio da podaci mogu po Ustavu Srbije da se koriste osim za svrhe za koju su prikupljeni i u slučaju krivičnog gonjenja i zaštite bezbednosti Srbije.
Dejan Milenković iz Komiteta pravnika za ljudska prava naveo je da Srbija nema opšti zakonski okvir kojim bi bilo regulisano pitanje držanja, obrade i korišćenja podataka o ličnosti. On je podsetio da je 1998. usvojen Zakon o zaštiti podataka o ličnosti, ali da nikada nije primenjivan. Kako je objasnio, novi Predlog zakona o zaštiti podataka o ličnosti nalazi se u skupštinskoj proceduri i najverovatnije će biti usvojen po hitnom postupku.
Milenković je ocenio da bi neadekvatna zaštita podataka vodila ka tome da neki centri moći bliski MUP i bezbednosnim službama mogu da, na primer, objavljuju lične podatke građana.
Javnu raspravu Biometrija, bezbednost i ljudska prava organizovao je Centar za civilno-vojne odnose.