Inače, na računu Poverenika, budući da, zajedno sa saradnicima, uvek troši manje od onoga na šta ima pravo, bilo je više nego dovoljno sredstava za izvršavanje bilo koje stvorene obaveze. Ne hvalisanja, već istine radi podsetiću da je državni organ – Poverenik za informacije štedeo, svake godine od kada postoji, značajan deo raspoloživih sredstava, do polovine pa i preko. I u prvom kvartalu ove godine, takođe.
Da li je onda normalno da se starešina tog organa nađe u karikaturalnoj situaciji i da, bar i na kratko vreme, ostane bez sredstva koje mu je neophodno za rad? Da bar ne bude upozoren na to? Da li je normalno da Poverenik „nije u stanju“ da plati za telekomunikacionu opremu koja mu je isporučena i instalirana, a koju je morao nabaviti u svrhu uspostavljanja registra predviđenog novim Zakonom o zaštiti podataka o ličnosti, a da neki koji su se ponašali mnogo neracionalnije „jesu u stanju“ da plaćaju račune? Bilo bi dobro znati kako i po kojim kriterijumima dolazi do toga.
A još važnije je znati, da se država, štednje radi, može i mora odreći nabavke mnogih roba i usluga, ali da, za one kojih se ne odrekne mora uredno plaćati. Neplaćanjem računa ne štedi se baš ništa, a nanosi se šteta ugledu države i njenih organa, i ugrožavaju legitimni i egzistencijelni interesi onih koji su robu dali i usluge pružili. Država, definitivno, ne sme da radi ni jedno ni drugo.