Zato mislim da jedna inicijativa koju je nedavno podnela Transparentnost Srbija, nije privukla pažnju kakvu zaslužuje. Njom se, u najkraćim crtama, traži produženje roka zastarelosti za pokretanje i vođenje prekršajnog postupka. Inicijativa je dobra i svakako je treba prihvatiti. Među razloge zbog kojih izostaje odgovornost „moćnih“, pored preopterećenosti prekršajnih organa, nespremnosti za upuštanje u rad na tim „delikatnim“ predmetima i sl., sigurno spadaju i kratki rokovi u kojima nastupa zastarelost.
Zakon o prekršajima predviđa da se postupak ne može pokrenuti ako protekne jedna godina od kada je prekršaj učinjen. Doduše, ostavlja mogućnost da se u oblastima carinskog, spoljnotrgovinskog, deviznog poslovanja, prometa roba i usluga i javnih prihoda posebnim zakonima rok može produžiti do 5 godina. S tim u vezi, indikativno je, da je mogućnost za produženje roka za prekršajno gonjenje rezervisana za prekršaje koje uglavnom čine „obični“ građani, a da nema mogućnosti da se rok produži i za prekršaje iz oblasti borbe protiv korupcije, slobode pristupa informacijama, javnih nabavki, finansiranja političkih stranaka i sl., koje uglavnom čine ljudi iz „vlasti“.
Produženjem roka zastarelosti i u ovim oblastima ne bi samo povećali šanse da prekršioci zakona snose zaslužene konsekvence nego i otklonili jednu očiglednu nelogičnost. Jer, ako institut zastarelosti uopšte treba da nekom pruži šansu da izbegne odgovornost za kršenje zakona, zar nije logičnije da to bude „običan“ građanin, a ne „vlast“?