Potom je Agencija za privatizaciju obavestila javnost da ona istoj toj Upravi godinama dostavlja “gomilu” zahteva za proveru podataka o sumnjivim klijentima i transakcijama ali bez ikakvog efekta. Ustvari, povratnu informaciju dobila je samo jednom iako je Upravi dostavila, kažu, čak 1769 zahteva!!
Pa je Uprava saopštila da od jula 2008. ona od Agencije nije dobila nijedan zahtev za proveru. Agencija, kažu, u tom periodu nije ni jednom izrazila sumnju u poreklo novca ili kredibilitet nekog učesnika u privatizaciji. A ukupno, od aprila 2002. do danas, Agencija je Upravi podnela samo 2 zahteva!!
I konačno, Agencija je još jednom javno potvrdila ne samo da je Upravi poslala 1769 zahteva, nego da je poslednji poslala bukvalno pre nekoliko dana!!
Čak i za našu, na svašta naviknutu javnost, ovakav “visok stepen saglasnosti”, je previše, zar ne? I šta sad? Hoće li biti «najbolje» da se na stvar «stavi tačka»? Da se ne bavimo «sitnicama» kao što je (ne)postojanje 1767 nekakvih zahteva. Da se bavimo «ozbiljnim stvarima», a ne «lovom na veštice». Ili je ipak bolje potražiti odgovore na sva otvorena pitanja, uključujući i glavno – ono o efektima mehanizma za sprečavanje pranja novca? “Gradimo” ga već skoro deceniju, od 2002., a podržan je i logistički i finansijski tako da nije nimalo jeftin, naprotiv. A procesuirano je možda desetak, a pravnosnažno okončano jedan ili dva slučaja. Je li to željeni rezultat?