A poverenik je zatražio intervenciju republičkog javog tužioca. Razgovor poverenika i republičkog tužioca je pokazao da dele mišljenje zasnovano na članu 41. Ustava – da je tajnost sredstava komuniciranja nepovrediva, a da su odstupanja moguća samo na osnovu odluke suda i da i Zakonik o krivičnom postupku predviđa da meru automatskog računarskog pretraživanja ličnih i drugih sa njima povezanih podataka i njihove elektronske obrade naređuje istražni sudija.
U toku razgovora, republički tužilac je pozvala tužilaštvo iz koga je stigao sporni zahtev i naložila da odmah povuče podnete zahteve, a da ubuduće, ako i kad za to postoje uslovi, slične zahteve podnesu samo uz prethodno pribavljenu naredbu suda. Obavestila je Poverenika, mada smatra da je reč o izolovanom slučaju a ne pravilu, da će na isti stav biti upozoreni svi šefovi tužilaštva.
Problem je rešen tako „lako“, da bi se moglo reći da nije vredan pažnje. Ali nije tako, naprotiv. Ubuduće, u krugu aspiranata na pristup podacima o komunikaciji građana bez kontrole, imaćemo jednog manje. U procesu sporog i teškog „rastanka“ sa shvatanjima po kojima je, kad je u pitanju privatnost građana, vlasti dozvoljeno sve što poželi, otpor operatora i reakcija republičkog javnog tužioca mogli bi obeležiti nešto veoma važno. Kako kaže ona Čerčilova izreka – ako ne kraj, čak ni početak kraja, onda bar kraj početka.