„Zakoni koji su kreirani pre nekoliko decenija u bitno različitim ekonomskim, političkim, kulturnim i svim drugim relevantnim okolnostima, nisu i ne mogu biti adekvatni prilikama u kojima živimo, pa ni standardima utvrđenim Zakonom o zaštiti podataka o ličnosti.
Važeći zakoni u oblasti zdravstva ne daju odgovore na čitav niz bitnih pitanja koja se svakodnevno otvaraju, npr. u vezi s tim da li, odnosno ko sve, zašto i pod kojim uslovima može pristupati medicinskim podacima pacijenata.
Zakon o zdravstvenoj zaštiti ne reguliše šta se događa sa podacima pacijenata kada zdravstvena ustanova u privatnoj svojini prestane da postoji.
Zakon takođe uopšte ne reguliše uslove za korišćenje podataka iz medicinske dokumentacije u svrhu naučnih istraživanja, a istovremeno su sve češći zahtevi za formiranje raznih registara obolelih od pojedinih bolesti, pri čemu se kao svrha najčešće navodi upravo naučno-istraživački rad.
Odsustvo adekvatnih normativnih, organizacionih, logističkih, tehničkih i kadrovskih mera često ima za posledicu nepotrebno, a posebno neprijatno zadiranje u privatnost obolelih od pojedinih bolesti. Na medicinskim kartonima, dokumentaciji čak i receptima zdravstveno osoblje velikim crvenim slovima označava HIV/AIDS status i tako tu informaciju čine dostupnim širokom krugu lica, zbog čega na žalost neretko pacijenti bivaju izloženi primitivnom stigmatizovanju.
Konačno, još jednom, po ko zna koji put moram da podsetim na neshvatljivu, višegodišnju docnju Vlade da donese Uredbu o zaštiti tzv. naročito osetljivih podataka, u koju kategoriju, uz ostale, zakon svrhstava i medicinske podatke. U odsustvu te Uredbe zakonom predviđena „posebna“ zaštita tih podataka je samo prazna proklamacija.
Imajući u vidu sve navedeno, bez obzira na objektivne i subjektivne teškoće s kojima je suočeno naše zdravstvo nužno je, bez odlaganja, započeti sa preduzimanjem mera kojima će se obezbediti Ustavom i Zakonom o zaštiti podataka o ličnosti zajamčeno pravo na zaštitu ličnih podataka u oblasti zdravstva.“