„Rok za donošenje Uredbe o posebnoj zaštiti naročito osetljivih podataka istekao još početkom maja 2009. godine! Proteklo je šest godina, promenilo se nekoliko vlada, a Uredbu još nemamo. Ali, iako možda najbizarniji, to je ipak samo jedan od mnoštva primera kojima se može ilustrovati loš, zabrinjavajući odnos države prema stanju u ovoj oblasti.
Odavno je, zbog neusklađenosti sa standardima EU, kao i zbog problema na koje je ukazala praksa, uočena potreba za menjanjem ili donošenjem novog Zakona o zaštiti podataka o ličnosti. Još 2012. godine Ministarstvo pravde formiralo je nekakvu Radnu grupu sa tim zadatkom, ali to je ostalo bez ikakvog rezultata. Poverenik je, u nastojanju da pomogne Vladi pripremio Model kompletno novog Zakona i stavio ga Vladi na raspolaganje, ali je i to, iako je proteklo više od pola godine, ostalo bez rezultata.
Glavni problem je zapravo nerazumevanje činjenice da nam je neophodan osmišljen, strateški pristup definisan na globalnom, državnom nivou. Prosto, uspostavljanje normativnog i faktičkog sistema zaštite podataka o ličnosti zasnovanog na standardima demokratskog sveta za svaku tranzicionu državu je veoma složen zadatak, koji nužno podrazumeva takav pristup. Vlada Srbije jeste na inicijativu Poverenika i na osnovu teksta koji je on pripremio usvojila Strategiju zaštite podataka o ličnosti još avgusta 2010. godine, ali nikad, iako se samoobavezala da će to učiniti u roku od tri meseca, i Akcioni plan za njeno sprovođenje, pa smo i u tom pogledu u docnji bezmalo pet godina.
Kod takvog stanja stvari još jednom upozoravam na potrebu da se odnos države prema stanju u zaštiti podataka o ličnosti bez odlaganja kvalitativno promeni. U suprotnom moram računati sa činjenicom da će se broj problema u ovoj oblasti, i inače sve evidentniji, sve brže uvećavati, sa neizbežnim štetnim posledicama po prava građana i ugled države.“