„Tužilaštva ovakve svoje zahteve zasnivaju na članu 282. Zakonika o krivičnom postupku, prema kome javni tužilac može podneti zahtev državnim i drugim organima i pravnim licima da mu pruže potrebna obaveštenja.
Istovremeno, Zakon o pravima pacijenata utvrđuje da su podaci o zdravstvenom stanju naročito osetljivi podaci koje su dužni da čuvaju svi zdravstveni radnici i saradnici i u čl. 22. utvrđuje da te dužnosti mogu biti oslobođeni samo na osnovu pismenog pristanka pacijenta ili na osnovu odluke suda.
Dakle, u postojećoj situaciji, ako bi poštovale zahtev tužilaštva na osnovu čl. 282. ZKP zdravstvene ustanove trebalo bi da dostave medicinsku dokumentaciju javnom tužilaštvu. Međutim, ako bi to učinili, povredili bi dužnost čuvanja ličnih podataka iz člana 22. Zakona o pravima pacijenata i počinili kažnjiv prekršaj utvrđen ovim zakonom.
Uz uvažavanje činjenice da je novi ZKP uveo tzv. „tužilačku istragu“, za razliku od dugogodišnje prakse u kojoj je za istragu bio nadležan sud, ne može se zaobići činjenica da za obradu ličnih podataka iz medicinske dokumentacije Zakon o pravima pacijenata i dalje izričito predviđa nadležnost suda.
Napred navedeno izuzetno je bitno, s obzirom da podaci o zdravstvenom stanju, u skladu sa članom 16. Zakona o zaštiti podataka o ličnosti predstavljaju kategoriju naročito osetljivih podataka o ličnosti, čija obrada potpada pod poseban režim, te kojima se ne može raspolagati kao bilo kojom drugom vrstom podataka o ličnosti. Ovi podaci se mogu obrađivati samo na osnovu slobodno datog pristanka lica, a izuzetno bez pristanka, samo ako je to zakonom izričito propisano.
I značaj zaštite ljudskih prava, posebno zaštite podataka o ličnosti i potrebe efikasnog ali zakonitog krivičnog postupka, zahtevaju da odnos između javnih tužilaštava i zdravstvenih ustanova, bude na jasan i nedvosmislen način zakonom uređen i poštovan u praksi, zbog čega sam se pismima odgovarajuće sadržine obratio ministru zdravlja i republičkom javnom tužiocu.“