Nije ih dobio pa se, nezadovoljan, sa istim zahtevom obratio povereniku za informacije. Strogo formalno, takav način podnošenja zahteva povereniku nije bio pravno besprekoran. Ispravnije je bilo zahteve uputiti na adrese 60-ak subjekata na koje se odnose, o platama i naknadama čijih rukovodilaca je reč. Ipak, poverenik je smatrao da mu i minimum korektnog odnosa prema autoritetu odbora najvišeg organa zakonodavne vlasti u državi, i njegove obaveze, nalažu da on prosledi zahteve Odbora pravim adresatima uz upozorenje da Zakon o slobodnom pristupu informacijama svakome jemči pravo na pristup informacijama od javnog značaja. Intervencija poverenika dala je (relativan) rezultat. Od nekih 60-ak subjekata bar tri četvrtine njih dostavili su tražene podatke Administrativnom odboru. Protiv desetak onih koji to nisu učinili Odbor je podneo formalne žalbe povereniku. Poverenik je u skladu s procedurom koja je zakonom utvrđena žalbe prosledio onima protiv kojih su izjavljene, ostavivši im rok da se o žalbama izjasne. Rok za izjašnjenje je istekao, pa je vreme da poverenik donese rešenja po žalbama. Slobodno preuzimajući rizik da mi se prebaci prejudiciranje, konstatovaću da nije nikakav problem pretpostaviti da će ta rešenja biti u korist prava javnosti da zna. I tek kad preduzeća, odnosno agencije, na koja se ta rešenja budu odnosila po njima postupe, odnosno kad, eventualno, Vlada Srbije u slučaju potrebe prinudno obezbedi izvršenje rešenja poverenika, bar ova „borba“ Administrativnog odbora za pristup informacijama od javnog značaja biće definitivno okončana.
Inače, Zakon o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja u čl. 2 informaciju od javnog značaja definiše tako što kaže da je to „informacija kojom raspolaže organ javne vlasti, nastala u radu ili u vezi s radom organa vlasti, sadržana u određenom dokumentu, a odnosi se na sve ono o čemu javnost ima opravdan interes da zna“. U čl. 3, predviđa da je u smislu ovog zakona organ javne vlasti pored ostalog i svako „pravno lice koje osniva ili finansira u celini, odnosno u pretežnom delu država, odnosno državni organ“, a u čl. 5 predviđa da „svako ima pravo da mu se informacija od javnog značaja učini dostupnim…“. Dakle, svako ima pravo. Svako je svako, znači i Administrativni odbor. Samo, odbor – odnosno radno telo najvišeg državnog organa zakonodavne vlasti koji čini 20-ak poslanika iz redova svih parlamentarnih stranaka – valjda je i nešto više nego „svako“. Da se takvo telo nađe u situaciji da do ovakvih informacija mora da dolazi na osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacijama i da pri tom traži zaštitu svog prava od poverenika za informacije, samo po sebi je svojevrstan apsurd.