Pa je Agencija za privatizaciju obavestila javnost da ona istoj toj Upravi godinama dostavlja “gomilu” zahteva za proveru podataka o sumnjivim klijentima i transakcijama ali bez efekta. Ustvari, povratnu informaciju dobila je samo jednom iako je Upravi dostavila, kažu, čak 1769 zahteva!!
Uprava je reagovala saopštenjem da od jula 2008. ona od Agencije nije dobila nijedan zahtev za proveru. Agencija, kažu, u tom periodu nije ni jednom izrazila sumnju u poreklo novca ili kredibilitet nekog učesnika u privatizaciji. A od aprila 2002. Agencija je Upravi podnela samo 2 zahteva!!
“Šlag na tortu” bilo je novo saopštenje Agencije koja je ponovila da je Upravi poslala 1769 zahteva, a poslednji bukvalno pre nekoliko dana!!
Čak i za našu, na svašta naviknutu javnost, ovakav “visok stepen saglasnosti” bio je previše, pa sam se tada javno zapitao – Šta sad? Je li «najbolje» da se na stvar «stavi tačka»? Da se ne bavimo «sitnicama» kao što je (ne)postojanje 1767 «nekakvih» zahteva. Da se bavimo «ozbiljnim stvarima», a ne «lovom na veštice». Ili se moraju potražiti odgovori na pitanja koja ova priča otvara? U međuvremenu naša javnost je dobila i «nove» informacije o Šarićevim «uspešnim akvizicijama», ali ne i odgovore na pomenuta pitanja. Uključujući i ono glavno – o rezultatima «karika u lancu» našeg mehanizma za sprečavanje pranja novca. Javnost nekako i “zna” da ga “gradimo” već skoro deceniju i da nije nimalo jeftin, naprotiv. Ali, malo zna o njegovim rezultatima. A, sasvim sigurno, ima pravo da zna.