„Iza zalaganja za efikasniju borbu protiv zloupotreba i korupcije, kao i za slobodu misli, slobodu izražavanja, slobodu medija i mnoge druge demokratske slobode, ako nije propraćeno stvarnom spremnošću da obezbedi javnosti slobodu pristupa najširem mogućem krugu informacija, stoje ili iluzije ili još gore, neiskrenost, hipokrizija.
Pravo građana, medija, javnosti uopšte na slobodan pristup podacima koji nastaju u radu ili u vezi sa radom vlasti, u demokratskom društvu, mora biti normalna stvar. To pravo nije nikakav nov i nepotreban teret za organe vlasti, nego izraz normalnog odnosa između vlasti i građana, birača i poreskih obveznika. Zato bi ostvarivanje tog prava samo izuzetno, a ne često, gotovo po pravilu, smelo da zavisi od zaštite prava koju obezbeđuje Poverenik za informacije.
Zbog toga je i apsolutno i relativno veliki broj žalbi upućenih Povereniku, indikativan i zabrinjavajući. Posebno je zabrinjavajuće to što su evidentni i česti i problemi u ostvarivanju prava na slobodan pristup informacijama, čak i u slučajevima kada se radi o podacima kao što su oni o privatizaciji državnih preduzeća, javnim rashodima i nabavkama i drugim sličnim koje bi javnosti, po logici stvari i po sili drugih zakona, morali biti dostupni i bez garancija iz Zakona o slobodnom pristupu informacijama.“