„Način na koji je Nemačka rešila pitanje postupanje sa dosijeima tajnih službi bivšeg režima predstavlja, po domašaju, ozbiljnosti i odgovornosti verovatno najbolji primer u ukupnoj uporednoj, međunarodnoj praksi.
Osnovna stvar je to da u Nemačkoj ovo pitanje nije tretirano kao dnevno političko, kao prilika da se njegovim pokretanjem ostvaruju rezultati na planu političkog marketinga, već kao pitanje od izuzetnog značaja za celo društvo, pitanje od čijeg reševanja umnogome zavisi odnos Nemačke i prema prošlosti, ali i prema budućnosti zasnovane na demokratiji i poštovanju ljudskih prava.
Zbog toga je Nemačka za rešavanje ovog pitanja angažovala resurse koji su iz naše perspektive gotovo nezamislivi. G-din Florat me je obavestio da je u jednom trenutku u nemačkom Povereništvu za rukovanje dosijeima Štazija bilo zaposleno čak 3.500 ljudi. Čak i danas, kada je dobar deo problema rešen, u toj ustanovi je zaposleno približno 2.000 ljudi sa budžetom od oko 100 miliona Eura.
Nama, za rešavanje istog pitanja, na sreću, nisu potrebni ni izbliza takvi resursi. Ali ti resursi nikako ne mogu biti zanemarljivi. Zato, osnovna, prethodna pretpostavka za svaki ozbiljan i odgovoran razgovor o donošenju Zakona o postupanju sa dosijeima tajnih službi bivšeg režima u Srbiji mora biti postojanje jasne predstave o potrebnim kadrovskim, logističkim, materijalnim i drugim resursima i što je još važnije, spremnost da se ti resursi zaista obezbede i stave u tu funkciju. Na žalost, u dosadašnjoj praksi, odnos prema ovom izuzetno važnom pitanju nije potvrdio postojanje ni te predstave, ni te spremnosti.“