„Žalba Udruženja tužilaca je do sada jedina koja je podneta, ali je prilično verovatno da bi moglo uslediti i niz njih. Naime, žalba koja je podneta ne odnosi se na neke pojedinačne slučajeve, ona je načelna, izjavljena je zbog toga što Udruženje tužilaca na svoj zahtev da dobije informaciju o tome da li je Državno veće tužilaca proglasilo službenom tajnom svoj rad i razloge za donošenje odluka i postupak donošenja odluka, nije dobilo nikakav odgovor.
Žalbu sam prosledio Državnom veću tužilaca i zatražio da se Veće izjasni o navodima žalbe. Odluku ću doneti u zakonskom roku, a u ovom trenutku, iz principijelnih razloga, da ne bi bilo shvaćeno kao prejudiciranje, ne mogu da komentarišem kakva će sadržina odluke biti.
Ipak, mogu da kažem da je već samo to da je žalba izjavljena zabrinjavajuće. Sama činjenica da Udruženje tužilaca Srbije u zakonskom raku nije dobilo baš nikakav odgovor zaista je teško shvatljiva, ako ne, potpuno neshvatljiva. Ne samo da je takvo (ne)postupanje, pored ostalog, očigledan, zakonom predviđen, kažnjiv prekršaj, nego, u kontekstu ostvarivanja slobode pristupa informacijama, predstavlja izuzetno lošu poruku svim zainteresovanima. Ako je osnovna ideja reforme pravosudnog sistema ta da se izbor nosilaca pravosudnih funkcija oslobodi od uticaja politike i podvrgne uticaju struke onda bi situacija odnosno potreba da se subjekt kakav je strukovno Udruženje tužilaca protiv Državnog veća tužilaca žali Povereniku za informacije, morala biti isključena.“