Poverenik je uvek stojao na stanovištu da ignorisanje zahteva za slobodan pristup informacijama predstavlja povredu Ustavom zajemčenog prava, te da je Zakon o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja (ZSPIJZ) izričito predviđeno kao prekršaj, a da ni ZSPIJZ, ni Zakon o prekršajima ne daju osnova da se ovlašćenje oštećenog da podnese zahtev za pokretanje prekršajnog postupka uslovljava prethodnim korišćenjem žalbe ili bilo kojim posebnim uslovom.
Međutim, u dosadašnjoj praksi, neki prekršajni sudovi prihvatali su aktivnu legitimaciju tražioca informacije i postupaju po njihovim zahtevima za pokretanje prekršajnog postupka bez ikakvih posebnih uslovljavanja, ali neki drugi su to pravo osporavali, nisu postupali po takvim zahtevima, nisu pokretali prekršajne postupke, odnosno pokretanje su uslovljavali prethodnim korišćenjem žalbe u upravnom postupku, kao i tim da nadležni inspekcijski organ nije prethodno podneo zahtev za pokretanje postupka.
Vrhovni kasacioni sud je zauzetim pravnim stavom na pravi način odgovorio na pitanje koje pored principijelnog ima i sasvim konkretan značaj. Tokom nekoliko godina u kojima nadležna ministarstva (pravde i državne uprave) uopšte nisu podnosila zahteve za pokretanje prekršajnih postupaka protiv prekršioca zakona, mogućnost odnosno pravo da to čine podnosioci zahteva kao oštećeni predstavljala je zapravo jedini, kakav takav, mehanizam za otvaranje pitanja odgovornosti za kršenje zakona. Budući da je i danas praksa nadležnog ministarstva u vezi sa pokretanjem postupaka za odgovornost vrlo skromna, pravo oštećenih da to čine ni u kom slučaju nije za potcenjivanje.